Povratak Home

Osmanski carinik emin


    Osmanski carinik emin ubirao je na Pločama carinu na robu koja je dolazila iz Osmanskog Carstva. Prvi emini došli su na Ploče koncem 15. stoljeća, što govori da je karavanski promet već tada bio prilično živ.

    Carinu su naplaćivali i Dubrovčani, a Carinarnica se nalazila u palači Sponza. Danas je tu Državni arhiv, prema francuskom povjesničaru Fernandu Braudelu, najbogatiji arhiv u Sredozemlju. Sve što znamo o Lazaretima na Pločama zapisano je u spisima koji se čuvaju u dubrovačkom arhivu.

    Emini su uvijek stanovali u Desetom lazaretu. Do konca 17. stoljeća tu je živio jedan emin, kasnije najčešće dvojica. Mandat im je trajao šest mjeseci ili godinu dana, a uz njih su uvijek bili pisar i sluga.

    I emini i njihovi pomoćnici bili su domaći ljudi iz dubrovačkog zaleđa koji su dobro poznavali Dubrovnik i lako se sporazumijevali s Dubrovčanima.

Emin: neslužbeni osmanski konzul


    Emin je bio značajna osoba, ali ne kao carinik, već kao neslužbeni osmanski konzul u Dubrovniku. Deseti lazaret bio je neslužbeni osmanski konzulat, svijet za sebe u punom smislu riječi. Dubrovčani su ga pažljivo održavali, redovito ga krečili, čistili nužnik i ognjište, popravljali krov, prozore, podove i kupaonicu.

    Dubrovačkim vlastima bilo je najvažnije da emini drže pod kontrolom osmanske putnike u Lazaretima. Vlasti su se često žalile da emini taj posao ne rade dobro, jer osmanski putnici ne poštuju pravila karantene nego noću provaljuju zaključana vrata lazareta, napadaju vojnike saniteta i bježe s Ploča. Jednako kao vojnici, i emini su u takvim slučajevima bili nemoćni.

Pristanak na karantenu


    Emini su najviše problema imali s bosanskohercegovačkim i albanskim putnicima iz Aleksandrije, među kojima su mnogi bili hadžije, islamski hodočasnici u Meku. Nakon vrlo dugog izbivanja iz kuće, oni su posebno teško podnosili karantenu, koja je obično trajala oko 40 dana jer je u Aleksandriji često harala kuga. Zato je uvedena praksa da eminu potpišu izjavu o poštivanju karantenskih propisa. Ovakvu je izjavu pečatima i otiscima prstiju 1798. potpisalo petnaest putnika:

    “... stigli smo brodom dubrovačkog kapetana iz Aleksandrije u dubrovačku luku... Jamčimo da ćemo u skladu sa starim običajem ostati do kraja kontumacije i u potpunosti platiti carinu, namete i troškove za brod i ostalo, koji pripadaju dubrovačkim begovima. Tako, bude li se itko od nas suprotstavljao i zametao kavgu, neka polovinu naših osobnih stvari i trgovačke robe zaplijeni osmanska državna blagajna, a drugu polovinu neka uzme bosanski namjesnik. Ovaj dokument je za tu svrhu napisan i potvrđen pečatima.”

Potvrda Hudaverdi-bega


    Lista poslova neslužbenog osmanskog konzula bila je veoma duga, jer je on, naravno, bio upleten u sve vidove suradnje osmanskih i dubrovačkih podanika.

    Naprimjer, stanovnik Elbasana Hudaverdi-beg došao je 1792. na Ploče u nadi da će ga dubrovački kirurg Lorenzo Giromella izliječiti od bolesti koja ga je godinama mučila. Beg je pred eminom potpisao izjavu “da svoje tijelo i dušu predaje Giromelli” i da će mu, dadne li Bog da operacija uspije, isplatiti dogovorenu plaću. Ako, ne dao Bog, ne uspije i beg umre, njegovi nasljednici ne smiju optuživati ni zlostavljati kirurga.