Povratak Home

Prve karantenske mjere


    Dubrovčani su 1377. godine uveli mjere za zaštitu od kuge, a po mišljenju mnogih povjesničara to je bio prvi sustav protukužnih mjera u svijetu. Dubrovčani, srcem i dušom trgovci, organizirali su karantenu tako da se i u vrijeme velike opasnosti od kuge trgovina ne zaustavi.

    Prema odredbi iz 1377. godine, svi koji su stigli iz okuženih krajeva morali su odmah ići u jednomjesečnu karantenu u Cavtat ili na otočić Mrkan. Stanovnici Dubrovnika nisu smjeli posjećivati putnike u karanteni, a tko se oglušio o zabranu i sam je morao u izolaciju.

Lazareti prije Lazareta na Pločama


    Nedugo nakon donošenja odredbe 1377. godine, vlasti su karantenski prostor proširile na otočiće Bobaru i Supetar, a zatim i na samostan sv. Marije na otoku Mljetu.

    Sredinom 15. stoljeća uređen je lazaret na poluotočiću Danče u zapadnom predgrađu Dubrovnika. Ali, on je bio daleko od karavanskog puta koji je završavao na drugoj strani Grada, na Pločama.

    Zbog toga je 1530-ih godina počela gradnja lazareta na otoku Lokrumu, ali nije dovršena, najvjerojatnije iz strateških razloga. Prijetila je opasnost da Mlečani osvoje otok i iskoriste Lazaret kao svoju utvrdu blizu Grada.

    Sve to vrijeme, putnicima je organizirana karantena i u nekoliko kuća i baraka na Pločama, gdje se i raskuživala njihova roba. Iako je sve to govorilo da su Ploče pravo mjesto za lazarete, vlasti su bile neodlučne jer očito nisu htjele zidani kompleks lazareta u neposrednoj blizini Grada.

Lazareti na Pločama


    Promet robe preko Dubrovnika od 15. je stoljeća vrtoglavo rastao, najviše zahvaljujući uređenim odnosima s Osmanskim Carstvom. Iako ti odnosi na početku nisu tekli glatko, golema osmanska vojska, jedina školovana profesionalna vojska u svijetu, koja je prodrla do dubrovačkih granica, nikada nije napala Dubrovačku Republiku.

    Osmanlijama, koliko god bili ratnici i osvajači, trgovina je bila itekako važna. Dubrovčanima je jednako bila važna sloboda trgovanja za koju su bili posebno nadareni i od koje su dobro živjeli. Interes obiju država sretno je spojen u mudrom dogovoru da će Osmanlije štititi Dubrovnik, a Dubrovčani će zaštitu plaćati godišnjim tributom.

    I tako su, umjesto osmanskih vojnika, Dubrovnik preplavile karavane nakrcane osmanskom robom namijenjenom dubrovačkom i talijanskim tržištima. Karavanski put završavao je na Pločama i baš zato su Lazareti podignuti ovdje. Gradnja je trajala dva desetljeća, od 1627. do 1647. godine.

Karantena


    Kako Osmansko Carstvo nije imalo sustav zaštite od kuge, osmanski putnici i roba uvijek su bili pod sumnjom. Osim toga, kuga je povremeno prijetila i sa Zapada.

    Zato su dubrovački Lazareti uvijek bili puni. Kad nije prijetila ozbiljnija opasnost od kuge, karantena je trajala od 3 do 30-ak dana, a kad bi zaprijetila ozbiljnija opasnost, 40 dana i više.

    Hipokrat je smatrao da inkubacija akutnih bolesti poput kuge traje najviše 40 dana. Navjerojatnije je zbog tog njegovog mišljenja izolacija sumnjivih osoba i robe dobila naziv “karantena”.

Poimanje kuge u prošlosti


    Hipokrat je smatrao da je uzročnik kuge zaraženi zrak. Galen je tu teoriju razvio i utvrdio uzroke zaraženosti zraka, poput ustajale vode ili neukopanih mrtvih tijela. Smatrao je da su za prevenciju bolesti najvažnije dobra prehrana i higijena.

    Narod je stoljećima vjerovao da je kuga izraz božjeg bijesa i da demoni tjeraju vještice i druge zlokobne spodobe da priređuju pripravke koji izazivaju kugu. Vjerovalo se još da kugu mogu izazvati određeni položaji planeta, pomrčine, pad meteora, komete, potresi.

    Za zaštitu od kuge srednjovjekovni liječnici su savjetovali: “Bjež’ što brže, što dalje, što kasnije se vrati”. Osim bijegom, od kuge se pokušavalo zaštititi još i karantenom, dezinfekcijom octom, običnom i morskom vodom, izlaganjem suncu i vjetru i fumigacijom.

    Univerzalni popularni lijek Terijak, koji se pripremao od 60-ak vrsta korjenja, ljekovitih biljaka, sjemenki, začina i nasjeckanog zmijskog mesa, davao se i oboljelima od kuge.

Yersinia pestis


    Dok je čovjekov pogled bio uprt u nebo, kugu je neopazice širio tandem - štakor Rattus rattus i štakorska buha Xenopsyla cheopis. Buha bi se hranila zaraženom krvlju svoga “domaćina” štakora dok ovaj ne bi uginuo. Kad bi joj se “dom” ohladio, buha bi ga napustila, ubola bi čovjeka i zarazila ga. Inkubacija je trajala do sedam dana. Od posljedica bubonske, septicemijske ili plućne kuge, čovjek bi umro u roku od nekoliko sati do pet dana.

    Tek koncem 19. stoljeća, u vrijeme kužne epidemije u Kini i Mandžuriji, švicarski bakteriolog Alexandre Yersin uspio je izolirati uzročnika kuge. Bio je to bacil koji je po Yersinu dobio ime Yersinia pestis.

    Kuga se danas liječi antibioticima.

Pošasti u Dubrovniku


    Kuga je do 16. stoljeća harala dubrovačkim područjem s jačim ili slabijim intenzitetom u razmacima od tri i pol do deset godina.

    Dubrovčani su primjenjivali uobičajene mjere zaštite od kuge, a za pomoć su se obraćali i Nebesima. Kao i u drugim kršćanskim zemljama, u Dubrovniku su se služile mise i održavale vjerske procesije za spas od kuge. Gradile su se zavjetne crkve, čiji su titulari bili Gospa od Navještenja, glavna zaštitnica oboljelih od kuge i sveci zaštitnici Sv. Sebastijan i Sv. Roko.

    U najstrašnijoj epidemiji 1526/7. godine pokošena je otprilike četvrtina stanovništva Republike, odnosno oko 20.000 ljudi. Zarazu je, izgleda, donio krojač koji je došao iz Ancone, zaobišao karantenu i neprijavljen ušao u Grad. Osuđen je na smrt. Krvnici su ga vezali za kola, vukli po Gradu i štipali užarenim kliještima dok nije izdahnuo. A on, najvjerojatnije, zaražen...

Sanitarni kordon


    Premda je iz Osmanskog Carstva stalno prijetila opasnost od kuge, nakon strašnog iskustva iz 1526/7. napadi bolesti na dubrovačkom tlu su se prorijedili.
    Vjerujemo da je ključ tog uspjeha u uvođenju sanitarnog kordona, sustava protukužnih mjera kojim su Dubrovčani držali pod kontrolom svaki pedalj države.

    Čim bi se u zaleđu pojavila kuga, državu bi podijelili na osam okruga, a jedan od njih bile su Ploče s Lazaretima. U svaki okrug postavili bi “kacamorta” - “lovca na smrt”, to jest asistenta saniteta. Uz pomoć vojnika saniteta, kacamorti su nadgledali lokalne puteve, držali na oku pastire sa stadima, pratili kretanje domaćeg stanovništva i pazili da nitko od njih ne pređe granicu.

Kuga u Lazaretima


    Uspjeh karantenskih mjera u Lazaretima i na cijelom dubrovačkom području najbolje se vidi u događajima iz 60-ih i 80-ih godina 18. stoljeća. Epidemije kuge iz tih vremena odnijele su desetke tisuća života u obližnjoj mletačkoj Dalmaciji i osmanskoj Bosni, dok je Dubrovačka Republika prošla s neznatnim brojem žrtava.

    Predgrađe Ploče i Lazareti pamte vrlo malo slučajeva kuge. U 18. stoljeću ondje se u tri navrata zateklo tek nekoliko zaraženih osoba, a Dubrovčani su svaki put uspjeli spriječiti širenje bolesti. Iako su bili dužni obavijestili sredozemne zdravstvene urede da se na dubrovačkom području pojavila kuga, to nisu učinili. Dubrovački trgovački nerv pokazao se jačim od savjesti.

    U vrijeme Lazareta na Pločama samo je jedna epidemija kuge zahvatila dubrovačko gradsko područje. Početkom siječnja 1691. godine prodrla je unutar gradskih zidina, svladana je u roku od tri mjeseca, a odnijela je 90-ak života.

Poseban značaj Lazareta na Pločama


    Godine 1724. Dubrovčani su Lazaretima na Pločama dali poseban značaj. Tu utvrdu protiv kuge proglasili su sastavnim dijelom gradskih utvrda.
    Godine 1979. Dubrovnik je uvršten u Popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a, a 1994. Popisu su dodani i dubrovački Lazareti.